Veliko dijete ili informirani kolekcionar?

Ja sam poput većine vas, volim se družiti u prolazu igračaka u trgovinama. Osjećam se lagodno tamo, u svom elementu. Tamo otkrivam sve te novitete zbog kojih još uvijek poželim i čudim se domišljatosti proizvođača na ovom polju koje se neprestano razvija.

Ali primijetio sam i neobičnu reakciju sa svoje strane: Za većinu marki izgledam poput djeteta sa željom da se igram, bavim i oživim ove igračke. Kad stignem ispred LEGO odjela, pogled mi se promijeni. Buljim u svaku kutiju s drugačijim osjećajem, kao da ih različito cijenim, kao da odjednom postajem promatračkiji, zabrinutiji, manje zaigran ...

Ova promjena u stavu uvijek me iznenadi. Volim se igrati sa svojim LEGO-ima, kad vidim kako moj sin sastavlja set, izmišlja brod, protrese kutiju kako bi izmjerio gustoću njegovog sadržaja ... Ali također sam uvijek pažljiviji sa svojim LEGO-ima nego s ostalim igračkama koje naseljavaju prostorije moje djece.

Nekoliko plastičnih cigli ili mini figura u mojoj kolekciji više cijenim nego najmlađu figuricu Spider-Mana ili voljene vrtavice starije osobe. Čak je i njima ponekad teško razumjeti poštovanje koje odajem LEGO-ovima u svojoj kolekciji, jer uostalom, oni su za njih samo igračke kao i svaka druga. Teško im je razumjeti zašto mi je stalo do knjižica s uputama ili zašto pazim da ne oštetim kutiju, pogotovo kada bez grozničavog raspakiranja na božićno jutro bacim bez kompleksa ambalažu drugih igračaka, ponekad i puno skuplju. ..

Ovo me neobično ponašanje ne muči. Ponekad šokira, s obzirom na sve, moju pratnju, ali uvijek nađem valjano objašnjenje koje opravdava moj odnos s LEGO-ima. 

Za razliku od mnogih AFOL-ova danas, ja imam vrlo malo sjećanja iz djetinjstva koja uključuju LEGO-ove. Već tada je ova igračka već bila vrlo skupa, a kupnja LEGO-a bio je luksuz koji si nisu mogli priuštiti svi roditelji. 

AFOL nisam postao iz nostalgije, nemam puno toga reći o svom djetinjstvu s LEGO-ima i nisam imao osjećaj kao da sam doživio Mračno doba, ovaj pad tijekom kojeg LEGO obožavatelji varaju svoju omiljenu igračku.

Sve ovo vjerojatno objašnjava moj trenutni odnos s LEGO-ima: Neka vrsta dualnosti između želje za igrom i strasti za kolekcionarstvom. Želite znati ovaj ugodan osjećaj boli prstiju koji pate od prekomjernog rukovanja ciglama, ali i potražiti starije garniture za dovršavanje kolekcije koja već zauzima previše prostora. 

Ne sjećam se da sam kao dijete igrao LEGO, ali sjećao bih se nadoknađivanja izgubljenog vremena kao odrasla osoba.

A ti? u kakvom ste odnosu s legoom? Igrači, kolekcionari, dizajneri, nostalgični, koja je vrijednost ovih dijelova plastike u vašim očima?